Tekst članka se nastavlja ispod banera
Niste morali biti baš neki ljubitelj fizike tokom školovanja, čak ste mogli biti od onih koji su prečesto markirali nastavu (pozdrav legendarnom profesoru Stojiću!), ali svakako ste barem nekad čuli za Schroedingerovu mačku. Da, to je ona mačka koja, garibica, čuči u zatvorenoj kutiji, pored nekakvog opakog, radioaktivnog otrova, koji, pak, uvjetuje neke kvantne situacije u kojima je maca mrtva. Ili, možda, ipak nije.
Dosta toga ovisi o slučajnosti raspada atoma, ali i oku promatrača, koji virne kroz rupu u kutiju. Ovisi dosta i o trenutku u kojem on proćuri unutra. A bome i o mnogočemu drugome što uvjetuje da promatrač vidi mačku živu. Ili mrtvu. Nikad oboje!
Schroedingerova mačka je u moju svakodnevicu ušla u studentsko doba, kad smo prvi put, obično vireći prvo kroz grlić boce, zagledali u egzistencijalni paradoks. Jedan moj frend, koji je danas toliko daleko da ne znam ni jesmo li uopće više prijatelji, znao je do duboko u noć objašnjavati kako je upravo Schroedingerova mačka dokaz kako postoji onaj drugi svijet.
Objašnjavao bi – postoji dimenzija, drugi vid postojanja - u kojem si ti zapravo živ, ali svi ovi ljudi oko tebe, koji su te ispratili na vječni počinak, sigurni su da si mrtav. Čvrsto je vjerovao kako se može biti živ, a da si za sve ostale žive zapravo mrtav, ali da sam sebi ne možeš biti u isto vrijeme i jedno i drugo.
Uf! Komplicirano? I jest. I........