Tekst članka se nastavlja ispod banera
Mogao je ostati upamćen kao neobično simpatičan dostavljač mlijeka. Tko god bi se, a i to sve rijeđe, danas sjetio malog Vladića, jer bilo je to davno, kad smo svi bili sirotinja, neki manje, neki više, sjetio bi ga se u toj ne baš zahvalnoj i potplaćenoj ulozi. Ali nebesa su, očito, imala druge planove.
Mogao je ostati upamćen kao strastveni lovac na štigliće. Nije da ih je bilo malo u Mostaru, vazda sam se oduševljavao kad bi imitirali pjev tih malih ptica i govorili o tehnici pravljenja najboljih bakatina. Moje strasti u hobijima bile su vazda velike, ali kapu skidam štiglićarima! On je bio jedan od najvećih i najupornijih. Svi su govorili tako. Nije priznavao ni granice iscrtane u međuvremenu, samo ako su bile u pitanju te vižljaste ptice bio je spreman pljunuti i na dejtonske i bilo koje druge crte. Ovo je za one koji vole reći kako je Kulje pristao na granice.
Mogao je ostati upamćen i kao kartaš. Ali, gle, to je već bilo ubijanje vremena. Nogometna karijera ne traje vječno i čovjek se nečim mora zabaviti. Uostalom, ne biraš svoj put, on te jednostavno pronađe. A lako je pronaći onoga tko se ponudi. Uostalom, nije li to prirodno?
……………
A tko zna kako i na koju foru, splet je to i raznih okolnosti i točnih procjena, na pravom mjestu i u pravo vrijeme, jednog je dana mršavi i nimalo ugledni mladić svojim ganjanjem lopte zakucao na vrata lokalnog nogometnog kluba. Zapravo, primijetli su ga, makar se nije gurao. I ostalo je legenda. Bog pronađe put, ljudi samo izvršavaju zamišljeno. I tako je nastao BMV. Skladno neskladan trolist mostarskog identiteta. Ne samo nogometnog.
I dalje vezan onim štiglićima, kartanjem i rajom........