Tekst članka se nastavlja ispod banera
Bješe tmurna osamdeset deveta. Možda je i bilo više sunčanih dana, ali danas kad slušam pjesme s kraja osamdesetih, sve mi zvuče nekako umorno i tmurno. I nije mi jasno kako oni koji kažu da nisu znali, barem po ugođaju pjesama nisu mogli predosjetiti da je kraj jednom vremenu, jednoj zemlji i jednom društvu.
Hajde, bila je i pokoja pjesma zezalica. Ali su u to doba i zezalice u sebi nosile teške i jasne poruke. Recimo, Soliter od Balaševića. Rekao bi čovjek na prvu, pjesmuljak za opću zabavu, ali čim krene prvi stih „Naš soliter je super, brat je na glavi bratu...“ jasno ti je kako je poruka u skladu s vremenom. Kad stigneš do ključnog dijela, onog u kojem „fasada drži, a temelji klize“ već si ostario deset godina.
E, tako sam i ja, slušajući tu pjesmu, sa nepunih četrnaest, skužio kako sve ono što su me o mojoj zemlji učili u školi mogu staviti na jednu stranu, uskoro čak i zgužvati i baciti – i kako ta, naoko zezatorska pjesmica, u sebi nosi suštinu zemlje i prostora, gdje je brat bratu nad glavom i gdje se sve nakrivilo kao slavni toranj iz Pize.
Ovdje me pljuni, ali ne znam može li itko, pa čak i najbolji pjesnici našeg vremena, napisati pjesmu u kojoj naše današnje fasade, a pogotovo naši temelji, mogu ući u Europsku uniju. Dobili smo zeleno svjetlo, ma što to značilo, ali namigivanje djevojke i put do konkretnih odnosa s njom znaju biti miljama udaljeni. To zna svaki zanesenjak, a bilo ih je što su i samo namigivanje znali pogrešno protumačiti, vrlo dobro zna.
Nadati se, zar ne, da će se ipak nekako EU i BIH kroz naredne godine harmonizirati, kako će sve ono što mislimo da tamo valja, a ovdje nam fali, nekako........