Tekst članka se nastavlja ispod banera
Bio je to taj dan. Kraj vikenda u kojem se održao referendum. Objavili su na televiziji kako Bosna i Hercegovina ide putem nezavisnosti. I kako će UN priznati novu nezavisnu državu. Nisu baš puno govorili o tome kako rezultat referenduma nije bio unison, ali meni je bilo posve jasno kako stvari ne stoje tako slavljenički ružičasto. Gledao sam u dio grada koji se već spremao poništiti rezultate referenduma, gdje je užurbanost bila očita i gdje su, očito, imali neko posve drugo mišljenje o našoj zajedničkoj budućnosti. Gledao sam u skore rovove i zemunice. U skore cijevi topova i cijevi pušaka. Gledao sam prema istoku.
Da, stajao sam dugo na prozoru i plakao. Kao što sam plakao i kad mi je, posve iznenada i posve prerano, umrla baka. Bilo je to deset godina ranije i bio sam, što bi Zabranjeno Pušenje reklo, sasma mali. Nisam znao zašto neki plaču, ali ja sam plakao kao kišna godina. Nema tu velikog objašnjenja, samo emocije. Bio je to prvi put da mi umre netko koga volim i nisam umio zaustaviti bujicu emocija. Možda sam i probao, ali istina je bila neumoljiva.
Deset godina poslije, te božje 1992., eto mene opet – plačem, a da je teško objasniti zašto. Prvi put u životu raspada mi se zemlja u kojoj živim i za koju sam, slično kao i za baku koju sam beskrajno volio, kako valjda samo djeca umiju voljeti, naivno vjerovao kako će trajati vječno. Nije to bila ljubav poput one kada dijete voli baku, nije bio ni izbor ljubavi, kao kad birate curu. Suze su, bilo je dovoljno, išle jednog razloga – većinu svog života uzimao sam je kao neupitnu konstantu – ono matematičko veliko C, ako ste ikad imali priliku dotle doći u matematici.
Po njoj si, jednostavno, u odrastanju mjerio ostale stvari u životu. I sad – ode! Naizgled isti grad, iste zgrade, iste fasade, iste ulice, ista brda, isto nebo, ali to više nije to! Sad je to, reče referendum, nešto posve drugo. I prvo što se počelo naočigled mijenjati su ljudi. I onaj istok, počeo je odlaziti istočno. Istočnije nego ikad prije. I grad je počeo pucati po šavovima koji su bili posvuda i ožiljke kojih vidimo i danas na svakoj fasadi, na svakim vratima sa novom pločicom sa imenom na njoj.
Plakao sam jer sam postao svjestan kako moj drugar iz klupe, s kojim sam dijelio sve, osim, valjda, svjetonazora naših roditelja, s kojim sam godinama odrastao pod istim suncem, sanjajući........