Tekst članka se nastavlja ispod banera
Bilo je to u ratu, prolazeći pored jednog smetljišta, a smetljišta su u ratu bila puna povijesti, prvi put sam uzeo u ruke ploču Teške Industrije, zvala se "Zasviraj i za pojas zadjeni". Nekom novom stanaru nečijeg tuđeg stana očito nije trebala i završila je na otpadu, a ja sam joj, prolazeći pored gomile nečijih uspomena, lakonski odbačenih kao da i ne trebaju više postojati, kao ni ti ljudi sa slika, dao drugu šansu. Kao još mnogočemu što nekom novom vremenu i nekim novimljudima, očito, nije trebalo.
I na toj ploči bila jedna stvar, zove se "U našem poslu i zanatu", gdje pjevač grupe, Goran Kovačević, u jednom trenutku viče – "Majstore, bolan, đe si?" Simpatično mi je bilo čuti tu Kovačevićevu kratku odu rodnom kraju, a radnja pjesme bila je smještena u jedan od onih kombinata, gdje jedan kvar na stroju odnosi milijune planiranih dinara zarade, a kakve smo imali i mi u Mostaru. Znate već, Soko, Aluminijski...taj rad. I gdje su majstori bili cijenjeni, ali samo kad sve drugo ode u klinac krasni. Kad dođe gusto, svi zovu majstora da popravi. Ako sve radi kako treba, kome treba majstor? Inženjeri i tehničari tad su bogovi.
I, iako nisam bio neki fan Teške industrije, ta ploča mi je ostala u memoriji kao jedna od onih koje zbilja, na neku foru, mogu slušati. Možda zbog načina pronalaska ploče (nije, doduše, ni prva ni jedina takva, neki ljudi su u ratu izbacivali pravo umjetničko blago iz zauzetih stanova). I taj polurefren "Majstore, bolan, đe si?" ostao mi je u kutku sjećanja, spreman da ga nekad upotrijebim. Zvonio je s vremena na vrijeme, ali zbilja sve ove godine nisam znao ni kud ni gdje s njim. Do danas, kad sam ga metnuo u naslov ove kolumne.
A kolumna govori o majstorima. Čovječe! Nije to tako davno bilo, kad bi se tražio izgovor za nešto što ti se ne da, obično kad bi te netko zvao negdje gdje........