Kotlina prokletih, kotlina mrtvih |
Koliko mi je samo puta ovih nekoliko zadnjih dana pao na pamet Johnny i oni legendarni stihovi o gradu izgubljenih iluzija u kojem su žene bez ljepote, putnici bez para, neženje bez stana. I gdje su glavna preokupacija stanovništva jeftina mjuza, teška cuga – i lutrija.
Taj smrdljivi grad, koji zatvara ulice i kojega strukture dobro furaju, čuči već, evo, još malo pa pedeset godina, u pjesmarici, uz čast drugima, ponajvećeg rock pjesnika na ovim prostorima, koji je davno dao petama vjetra i skrasio se u dalekoj Negdjezemskoj. Njegov egzil, kako godine prolaze, a ja sve više upoznajem prevladavajući modus vivendi i modus operandi ljudi na ovim prostorima, sve lakše razumijem.
Bio sam očaran kad sam prije dosta godina, čini mi se 2004., vidio onaj dokumentarac Ines Pletikos o junacima Štulićevih pjesama. Godinama prije, san mi je bio utonuti u taj, za mene, mistični svijet zagrebačkog (polu)svijeta, doživjeti pjesme i likove iz prve ruke i taj dokumentarac mi je bio ostvarenje sna. Za razliku od mnogih drugih snova koji prestanu biti sjajni kada postanu stvarnost, ovaj je nekako bio.
Godinama kasnije, shvatio sam da svaka dobra pjesma sa upečatljivim likovima ne mora nužno biti striktno geografski određena na jedan grad ili jedno područje. Tih likova iz Štulićevih pjesama ima svuda oko nas, samo ih treba, širom otvorenih očiju, primijetiti.
Uostalom, pronalazim oko sebe, to mi je ujedno i hobi, likove iz Dylanovih, Springsteenovih ili Cohenovih pjesama već godinama. I ne samo likove iz pjesama tih autora. Svaka velika pjesma dobije materijalno priznanje i u šupku svijeta. A, evo, ovih dana sam pronašao, vrteći stare stihove, opet, i čitav grad.
Grad u kojem, kao i u zemlji, uostalom, sve više ponestaje likova iz pjesama, sve više džabe gledaš i širiš oči. Sve u brojčanu premoć i korist armije sivih ljudi punih elementarnog jada kojeg pretvaraju u čistu mržnju, punih neznanja kojeg pretvaraju u čvrst stav i punih halapljivosti za vlastitim probitkom, toliko da će učiniti sve da bude dobro samo njima, a drugima što ostane.
Moj rodni grad. Moj trenutni grad. I sve sam manje siguran da će to biti moj konačni grad, makar sam donedavno na pitanje o tome mirno odgovarao s tim da mi je ovdje sasvim OK i da je super svakome tko ne traži previše, a pogotovo tko ne želi........