Tekst članka se nastavlja ispod banera
Nitko od nas zapravo ne zna kako je preživio onaj rat. Realno. Nitko od nas ponekad nije svjestan koliko mu je malo trebalo da ga odavno ne bude, da mu se ime spominje jednom godišnje i to sve tiše kao osobno ime, sve glasnije kao broj.
Splet okolnosti, splet razvoja događaja, niz odluka drugih ljudi, možda roditelja, možda prijatelja, možda kumova, koga god, zapravo. Nešto je bilo i do naših odluka, ali pitali su se o našoj sudbi i neki drugi, nepoznati ljudi, kakve ratovi obično pošalju da nam zakucaju na vrata i poigraju se našim životima kao da su klikeri. Možda je bilo taj dan premračno, možda je bilo prehladno, možda je padala kiša, pa, eto, niste…
Netko je bio na pravom mjestu u pravo vrijeme, a mogao je i ne biti. Netko se našao na krivoj strani u krivo vrijeme. A mogao se i ne naći. Potraga za svojom stranom i sigurnim mjestom instiktivna je radnja preživljavanja u zlim vremenima. Vremenima u kojima brat brata ne prepoznaje, a braćom postaju potpuni stranci.
I, zbilja, tko zna kako smo preživjeli? Zašto, baš onaj dan kad sam bio bezbrižan i naoko siguran, netko nije ubacio granatu u minobacač i naciljao baš u moju bezbrižnost? Posve odokativno, prst na obaraču koji postaje prst sudbine. Tko zna zašto baš mene nije pronašao metak, kojeg je ispucao tamo netko koji možda taj dan nije ni imao........