Zamislim ponekad što bi se dogodilo da se ukine OHR i stranci od nas okrenu glavu. I svaki scenarij mi se jednako malo sviđa, baš kao spoznaja kako već 30 godina živim u državi koja je, hajde da se ne lažemo, u snu i na karti možda i suverena zemlja, ali suštinski protektorat tamo neke međunarodne zajednice.

Za Bosnu i Hercegovinu se svašta govorilo i govori, no poruke upućene na dnevnoj bazi između političara, komentatora i običnih ljudi jasno govore o aktualnom trenutku zemlje. Za međunarodnu zajednicu smo valjda u međuvremenu utvrdili kako je to nikakav konkretan skup ili organizacija, pogotovo ne egzaktan niti koherentan, nimalo jedinstven, cjelovit i težak za bilo kakvu jasnu definiciju.

Skup sila suprotnih pravaca i smjerova

Drugim riječima, nas ovdje na okupu drži svekoliko poštovanje neodređenog stranog faktora ili strah od nečega vanjskog što ni sami ne znamo što je i kako zapravo izgleda, ali što nas, eto, može u tri ujutro, ako tako treba, klepnuti jednom iza ušiju.

Kao u kakvom grozomornom filmu B produkcije, nas vreba nešto što nam  može zaprijetiti, što nam se može nagovoriti i što nas drži za uzicu kao što ljudske ruke vode ljubimca za kojeg nisu sigurne hoće li se oteti, hoće li zamahnitati u nepoznatom pravcu i hoće li se lako dati nagovoriti od sebi sličnih mimo volje ljudskog faktora.

Nije da nema momenata kada ne znaš je li uopće postoji Bosna i Hercegovina kao država, barem ona s papira, jer se unutar njezinih granica ne poštuju ni institucije koje svaku zemlju državom čine, a ima momenata kada baš prema onome što vidiš u toj istoj Bosni i Hercegovini (i ne samo njoj!), uopće ne znaš postoji li ta famozna međunarodna zajednica i kako, dovraga, uopće izgleda? I postoje situacije u kojima možeš reći kako prikazu pridržava opsjena.

Doduše, postoje i druge situacije, u kojima se Bosna i Hercegovina ukaže u svojoj punini, skoro da bi čovjek zapitao na sav glas – a što nas to sprječava da budemo bolji? A postoje i situacije u kojima se međunarodna zajednica također pojavi u svom pravom liku – recimo, onom američkom. I onda kažeš sam sebi da nekad uopće nije važno kakvi smo si mi međusobno, niti to nekoga uopće briga.

Na vrh brda, vrba mrda

No, dobro, vratimo se mi OHR-u. Nešto se iza brda veliko........

© Bljesak.info