Zaista bih volio vjerovati u humanost političkih "elita", ali bezbroj puta do sada sam se uvjerio u suprotno. Zbog toga nisam povjerovao ni da se probudila tokom posljednjih strašnih poplava koje su izazvale velika stradanja. I pored deklarativnih izjava sućuti i podrške, mnogi od njih tragediju su iskoristili za nastavak kampanje čak i tokom obavezne predizborne šutnje, a neki su već sutradan euforično slavili rezultate. I pored Dana žalosti, proglašenih u gradovima pogođenim poplavama, pjevalo se, plesalo, trubilo, urlikalo, ispaljivali se vatrometi, puhalo u torte, dernečilo cijelu noć do jutra.
Čemu su se radovali svi ti novi gradonačelnici? Jedna od najčešćih metafora za gradonačelnike u svijetu jeste da su oni slični kapetanima prekookeanskih brodova. Kod nas oni više liče na mahmurne šofere koji voze pokvarene autobuse, s gorivom na rezervi, pune pijanih putnika koji se svađaju i tuku. Jer, svi oni nasljeđuju od drugih ili samih sebe male budžete, zastarjelu infrastrukturu, divlju gradnju, tromu administraciju popunjenu nepotizmom, nedostatak stručnog kadra koji i dalje bježi, škole koje prokišnjavaju, vrtiće bez djece, ambulante bez zavoja, vatrogasce bez........