Klizimo u zimu. Gradovi na jugu se pretvaraju u napuštene filmske kulise. Restorani i kavane zatvaraju svoja vrata, gasi se život do nove turističke sezone. Uopće, cijeli moj Mediteran pretvara se u luksuznu jahtu koju bahati bogataši ostave na vezu većim dijelom godine. Više nikomu nismo potrebni. Gradovi na jugu i ljudi ujedinjeni su u napuštenosti.
Nakon što cijelo ljeto s juga stižu vijesti o oborenim rekordima u broju noćenja i turista naši se gradovi preko jeseni u vijestima pojavljuju tako da u boljem slučaju izazivaju zavist vremenskim uvjetima, ali češće sa juga izvan ljetne sezone stižu loše vijesti. Sve je to odjek praznine koja zavlada Mediteranom nakon što se turisti vrate kućama ostavljajući nas da živimo nesnađeni u okolnostima koje su namijenjene našim južnjačkim sudbinama. Sunce u pustinji nije ništa neuobičajeno. Niti bi trebalo ikomu na njemu zavidjeti.
Dok se drugi krajevi naših zemalja povijaju pod snijegom nas kupa sunce, ali ono koje ne donosi nikakvu utjehu. Mi smo napušteni a napušta nas i način života kakav smo voljeli. Male neugledne konobe i kavane, one koje su zadnje odolijevale džentrifikaciji koju donosi turizam, počele su zatvarati svoja vrata preko zime prilagođavajući se tako novim ekonomskim tokovima na Mediteranu. Nijedna monokultura nije dobra. Ona se hrani svime na što naiđe pa tako i turizam, koji bi navodno trebao obezbijediti prosperitet određenom prostoru, jede taj isti prostor. Zajedno s prostorom na meniju mu je i način života malog, obično lokalnog, stanovnika. Pišem sve to zato što me je neki dan zatekla jedna loša vijest, jedna od onih kakvih mimo sunca izvan sezone dolaze s Mediterana.
Moram vam zbog toga ispričati priču o maloj neuglednoj kavani u kojoj i oko koje se odvijao jedan dio mog života.
Bilo je to prvo mjesto na koje su me prijatelji odveli po mom dolasku u Split.........