Kakav suverenizam je danas moguć? |
Fridrih Georg Jinger, brat poznatijeg Ernsta, u knjizi Propast tehnologije, napisanoj uoči Drugog svetskog rata, između ostalog piše kako tehnologija uzurpira državu, ugrađujući svoju logiku, odnosno sopstveni kauzalni mehanizam i mehanicistički način razmišljanja u samu njenu „suštinu“. Ova infiltracija tehnologije u hijerarhijsku strukturu tradicionalne države (zasnovane na suverenu) transformiše u birokratiju, a narod u masu. Masa je, opet, neodvojiva od ideologije, koja joj jedino može dati neki identitet i koja narodu kao, prema Jingeru, „organskoj tvorevini“, nije potrebna.
Ovo su svakako duboki i dobrim delom anticipativni uvidi, s tim što ne možemo prevideti da su oni nastali pre velike promene naučnih paradigmi, a samim tim i tehnologije, koje su nastale posle Drugog svetskog rata, počev od nuklearne nauke i tehnologije, kvantnih istraživanja koja su otvorila put čitavom nizu novih naučnih paradigmi, otkrića i pretpostavki, preko informacione i digitalne revolucije, sve do postdigitalnog doba i veštačke inteligencije.
Kada danas kažemo kako se tehnologija infiltrira u državu, kako je „uzurpira“ i transformiše, svakako moramo imati u vidu osobenosti sadašnje tehnologije, koja odstupa od principa mehaničke kauzalnosti o kojoj govori Jinger, a samim tim i od njoj prilagođene logike.
Ako se današnja tehnologija i njena logika odlikuju decentriranošću, multiperspektivnošću, simultanošću i težnjom ka samoregulaciji, kakve su onda njene implikacije na državu, a samim tim i na društvo, narod i kulturu? Preslikavaju li se današnji tehnološki modeli i njihove ideacione projekcije na strukturu države i na njenu sistemsku uređenost?
Već i ovlašan pogled govori nam da birokratija više nema onakvu upravljačku ulogu i sposobnost koju je nekada imala, da moć i autoritet države kao institucije, kao i državnih institucija i principa institucionalnosti rapidno opada, da predvidljivost i proceduralnost ustupaju mesto nepredvidljivosti i ekscesnosti, red kontrolisanom haosu.
Mase pri tome nisu nestale, ali su značajno promenile oblik (decentrirane su), dok je ideologija izgubila integrativni faktor, naročito kao institucionalno posredovan sistem uverenja koji reprodukuje identitetsku samosvest zajednice, vezujući je za državu, institucije i poredak kao njihov garant.
Moć i autoritet države kao institucije, kao i državnih institucija i principa institucionalnosti rapidno opada
Upravljački sistemi, centri odlučivanja i organizacione procedure su sve manje vidljivi i stvara se utisak sinhronog, multiperspektivnog i multivektorskog delovanja iz različitih centara, kako na globalnom nivou, tako i na nivou država. U takvom sistemu, čak i kad određena pojedinačna država nije podvrgnuta konkretnoj pretnji, njenim vladajućim elitama je izuzetno teško da postignu meru upravljanja institucionalnim kapacitetima i društvenim resursima na način koji bi makar ličio na upravljanje suverenom državom.
Ovo je tim očiglednije imajući u vidu da su i same upravljačke elite izrazito decentrirane, odnosno ne samo da često ne dele ista uverenja i interese, nego i iste predmete i izvore lojalnosti. Nikome više nije tajna da su različite lokalne elite lojalnije izvorima svoje moći u različitim naddržavnim i međudržavnim tokovima novca i uticaja, nego sopstvenom ustavnom poretku.
Ti tokovi novca i uticaja na najčešće........