Anatomija praznične depresije |
Već nekoliko godina uputstvo za proslavljanje zimskih praznika dolazi sa posebnom napomenom o tome da novogodišnja euforija ima svoje naličje, i da osećaj potištenosti, usamljenosti i tuge upravo u ovo doba godine pogađa sve veći broj ljudi, te da je „sasvim u redu“ ako u zagrljaju šljaštećih jelki i vatrometa niste srećni.
Prećutkivanje hroničnog stanja depresije od koje boluje postidentitetski čovek više nije moguće, pa iako istovremeno može da predstavlja deo normalizacije patoloških stanja duha, otvoren razgovor o njoj korisniji je od filtera za stvarnost koji potiskivanje tretiraju kao sudbinu.
Paradoksalno, međutim, čini se da prilike u kojima se od pojedinca očekuje da bude srećni postaju jedini prostor u kome je „sasvim u redu“ da budu nesrećni. Tako „praznična depresija“ zvuči vremenski ograničeno i uslovljeno faktorom očekivane i prinudne radosti, pa kao dijagnoza deluje gotovo utešno naspram hroničnog osećanja nezadovoljstva svetom, bližnjima i sobom, koje se, u kontrastu sa novogodišnjom scenografijom samo bolje vidi, ali ne nastaje zbog nje.
Sa jedne strane tog spektra nezadovoljstva nalaze se ljudi koje već i šarene reklame čiji su protagonisti obavezno članovi savršenih porodica okupljenih oko bogate trpeze podsećaju na iscrpljujuću samoću u kojoj žive, na sveden broj kontakata kojima će u ponoć možda čestitati Novu godinu i još manji broj poruka koje će primiti. Sa druge su pojedinci kojima užurban, bučan i donekle usiljen praznični tempo donosi iscrpljenost, finansijsko opterećenje i umor – oni imaju porodice, prijatelje i kolege, zakazane dočeke i kućnu dekoraciju sa velikom jelkom i prigodnim džemperima, ali ni sa čim od toga ne mogu istinski da se povežu.
Prećutkivanje hroničnog stanja depresije od koje boluje postidentitetski čovek više nije moguće
Duboko u sebi, svesni su da je nekadašnja dečija sposobnost da se raduju zauvek iščezla i da sofisticirano, instagramično slaganje boja svećica i lampiona među zelenim iglicama najčešće plastičnih četinara ne može da je vrati – sve ono što je u detinjstvu predstavljalo ambijent te iracionalne sreće sada je postalo tenzično – susreti sa ne uvek omiljenim srodnicima i njihova dosadna, pretpostavljeno zlonamerna ispitivanja, gužva, jurenje za poklonima, još jedan noćni provod u zgusnutom kalendaru sličnih. Tako se čini da su novogodišnji praznici za mnoge od nas postali prostor nostalgije, jer nisu uspeli da nadžive naša detinjstva.
Danas ništa nije kao što je bilo – to je svakako subjektivni doživljaj koji se u vidu čežnjive senke nadnosi nad detinjstva današnjih mališana, ali istovremeno, to je i objektivni uvid, jer se svet dvadeset prvog veka drastično razlikuje od vremena u kome su odrastali takozvani milenijalci i generacije pre njih.
Hipertrofirani konzumerizam, naravno, uveliko utiče na percepciju čarolije – Nova godina je svetovni praznik i podrazumeva veliko........