Od početka ruske specijalne vojne operacije u Ukrajini vehabijski pokret, kao uostalom i migrantski talas i korona, dospjeli su na marginu bezbjednosnog i medijskog diskursa. U fokusu su vojni okršaji sukobljenih strana i političke implikacije ukrajinske krize, a unazad godinu dana – i sukobi u Gazi.
Kako stoje stvari sa vehabijama – malo je koga zanimalo. I tako, sve dok Miloš (Salahudin) Žujović nije izvršio teroristički napad na Ambasadu Izraela u Beogradu, i iz samostrela gađao pripadnika Žandarmerije angažovanog na obezbjeđenju.
A tada, kao uostalom i nakon svakog terorističkog napada, čitavu sedmicu terorizam i vehabije (sve i jedan teroristički napad u BiH izveli su pripadnici tog pokreta) bili su udarna tema novinskih napisa, dijaloških TV emisija, naučnih skupova i seminara. Nakon toga dnevnopolitički događaji potisnuli bi terorizam i postalo bi važnije šta je ko rekao i kako mu je onaj drugi odgovorio.
Salahudin nas je sve podsjetio da vehabijska infrastruktura postoji i da među sljedbenicima tog pokreta i dalje ima onih koji su spremni da se za „svoju stvar“ žrtvuju, odnosno da ubiju i da poginu.
Službe bezbjednosti Srbije su, kao što to prilike i nalažu, riješene da rasvijetle pozadinu napada počele „da odmotavaju klupko“ i dođu do eventualnih organizatora, nalogodavaca i podstrekača ovog terorističkog napada.........