Ciklična teorija Danilevskog i Srbi |
Nikolaj Danilevski bio je ruski prirodnjak i filozof kulture koji je svetsko kretanje istorije posmatrao kroz cikličnu društvenu teoriju, te je dao značajan doprinos razvoju makroteorija i longitudinalnih sociokulturnih studija. Danilevski je kroz svoju teoriju kulturno-istorijskih tipova pružio nekoliko važnih alternativa, do tada uvreženom shvatanju istorije i razvoja kulturâ.
U okviru teorije kulturno-istorijskih tipova i neophodnosti originalnog puta razvoja za ceo slovenski svet, Danilevski se dotiče Srba i Srbije. Dodatno, njegova studija Rusija i Evropa izvršila je značajan uticaj na filozofsku misao i van Rusije, a među onima koji su je čitali i usvajali, našli su se i pojedinci iz Srbije.
Koreni ruske društvene misli mogu se pratiti od 16. veka, kada sveštenik Filotej (Filofeй) iz Pskovskog manastira oko 1510. godine formuliše ideju o „Moskvi kao trećem Rimuˮ. Ova misao postaje temeljna za formiranje ruske mesijanske svesti i vizije o posebnoj ulozi Rusije u svetu, te vremenom prerasta u jedan od ključnih principa ruske geopolitičke samosvesti [Isakova 2005].
U kontekstu uticaja Hegelove (Georg Wilhelm Friedrich Hegel) teorije o Apsolutnom duhu (nem. der absolute Geist) i okolnostima Krimskog rata (1853–1856) ruska društvena misao, a pre svega ona slovenofilska, vraća se ovoj ideji kao simbolu ruske posebnosti.
Iako Hegelova teorija nije linearna u užem razumevanju, ona jeste progresivistička u shvatanju da veruje u smisao, razvoj i cilj istorije. Razvoj Apsolutnog duha je spiralno-dijalektički, ali se ipak kreće ka sve većoj slobodi, istini i razumu. Racionalni i nužni razvoj istorije, kako tvrdi Hegel, koji se od nižih oblika svesti kreće ka višim, na početku 19. veka dostiže vrhunac u nemačkoj ustavnoj monarhiji.
Oni narodi koji ne pripadaju ovom kulturnom i civilizacijskom krugu, takozvani neistorijski narodi, u koje on ubraja i Slovene [Hegel 2006: 349– 359] moraju da se povinuju germanskoj kulturi ako žele da postanu deo svetske civilizacije. Na ovaj način, postavlja se jedan isključujući pristup za svaki drugi kulturni i civilizacijski razvoj, ako taj razvoj nije imitat nemačkog, tj. zapadnog kulturnog obrasca.
S druge strane, teleološka struktura ove teorije daje odabranom kulturnom obrascu moralnu izabranost i superiornost. Na taj način daje se filozofsko utemeljenje za neprijateljski stav zapadnih država prema Rusiji i uopšte slovenskim narodima. Rezultat ovog učenja uslovio je pojavu slovenofilske teorije među ruskom inteligencijom, koja je u prvi plan iznela ideju da samo Sloveni mogu da donesu preporod hladnoj i sebičnoj Evropi, oveštaloj u materijalizmu [Segrillo 2018].
Kao odgovor na pojavu Hegelovog učenja o apsolutnom duhu i tamo iznete podele na istorijske i neistorijske narode, deo ruske inteligencije izlazi sa svojim protivargumentima, i zbog nacionalnog usmerenja, dobijaju naziv „slovenofili”, dok je drugi deo inteligencije bio i ostao pod uticajem nemačkih filozofa i oni su dobili ime „zapadnjaci”. „Odgovor” slovenofila je išao u smeru ideje da Rusi kao i drugi slovenski narodi imaju svoju samostalnu ličnost i duh izražen kroz hrišćansku, pravoslavnu sabornost, prožet ljubavlju, i osećanjima pravičnosti i dobra [Walicki 1973].
Dodatno, izbijanje Krimskog rata (1853–1856) gde su se zapadne države ponele neprijateljski prema Rusiji, izazvalo je tektonske potrese u ruskoj društvenoj svesti i podstaklo proces radikalnog preispitivanja celokupne ruske istorije. Reviziju ruske istoriografije, koja je bila pod neposrednim zapadnoevropskim uticajima, istrajno su zahtevali slovenofili Dostojevski (Fёdor Mihaйlovič Dostoevskiй), Danilevski (Nikolaй Яkovlevič Danilevskiй) i Leontjev (Konstantin Nikolaevič Leontьev).
Tako je, primera radi, Danilevski čitava poglavlja kapitalnog dela Rusija i Evropa posvetio svevremenskim zakljucima o neevropskom karakteru Rusije, zatim trajnom neprijateljstvu Evrope prema Rusiji, evropskom ekspanzionizmu, ali i silaznoj putanji Zapada, dubljem značenju Istočnog pitanja i pogubnom uticaju „evropejštine” na ruski civilizacijski identitet [Subotić 2001].
Danilevski svoju teoriju zasniva na kritici zapadocentričnog pogleda na istoriju koji je linearan, progresivistički i sveobuhvatan. On umesto toga razlikuje više pravaca istorijskog razvitka, a ne jedan koji je obavezujući za sve. Svi ovi različiti pravci, svaki na svoj način, čine razvoj čovečanstva. Ove različite pravce Danilevski definiše kao kulturno-istorijske tipove ili civilizacije.
Na taj način, on sklanja pojam „čovečanstvo” kao jedinstveni razvoj svih kultura koje idu u istom, zacrtanom pravcu i umesto toga postavlja kao realne subjekte istorije, velike narode ili grupe jezički srodnih naroda [Danilevski 2007]. Iz tog razloga, kod Danilevskog ne postoji opštečovečanska civilizacija koja bi bila obavezujući model i ideal za sve kulture, već posebne samostalne civilizacije čiji idealno određen zbir izgrađuje „svečovečansku” civilizaciju kao skup svih različitosti kulturnoistorijskih tipova [Isto].
Izbijanje Krimskog rata (1853–1856) gde su se zapadne države ponele neprijateljski prema Rusiji, izazvalo je tektonske potrese u ruskoj društvenoj svesti
Drugačije rečeno, Danilevski s jedne strane postavlja naučni temelj za slovenofilski diskurs o „truljenju Zapada” jer svaki kulturni tip, kao i svaki živi organizam, razvija se, dostiže svoj zenit, opada i umire. S druge strane, kako bi praktično politički........