Jugoslavija, „Tvrđava” i istorijske lekcije |
Juče sam se na tren osetio jugonostalgičarem. Čudan osećaj. Nešto kao kod deteta koje želi da veruje da u Laponiji živi narod Deda Mrazova, a da su decembarski pokloni u šarenoj čarapi došli upravo sa te adrese. Dostavljeni kroz odžak, naravno, i bez PTT usluga iz inostranstva.
Ljudi vole da veruju u bajke. Trenutak kad shvate da one imaju svoju lepotu bez da su u potpunosti istinite jedan je od značajnih u procesu sazrevanja. Ima i onih koji odbijaju da prihvate realan život – i postaju infantilni.
Infantilni ljudi ne moraju da budu i zločesti: to su neretko samo sanjari kojima se i dalje pričinjavaju, figurativno, krda irvasa koja jezde po zvezdanom nebu ili devojke koje poljupcem čine čuda, pa i žapce pretvaraju u prinčeve. Problem nastaje kad svoje projekcije preliju u druge sfere života, pa im i politička i identitetska ubeđenja ostanu operisana od realnosti.
Ali nakratko još o ličnoj jugonostalgiji. Odnosno o trenutku – dodiru jugonostalgije. On nije došao pod pritiskom novembarsko-decembarskih događaja, kada su začete Prva i Druga Jugoslavija. Nije ni podstaknut nekim od aktuelnih programa RTS-a, prisutnih toliko da medijski javni servis Srbije mnogi uveliko nazivaju Radio televizijom Jugoslavije. Moj je romantizam nastao iz običnog dečijeg programa, koji ovih dana često gledam sa dvogodišnjom ćerkom. Na TV kanalu koji ujutru volimo da pogledamo dok se razbuđujemo i doručkujemo, emituje se svakog dana oko devet sati i Poletarac.
Pripadam generaciji koja nije pratila ovu emisiju: rođeni i odrastali u deceniji raspada Jugoslavije, imali smo svoje dečije programe. Sa vremenske distance od tri i po decenije, sve one snimljene u socijalističkoj Jugoslaviji nadilaze ih, ipak, barem za tri koplja.
Recimo, Priče iz Nepričave, Neven, Na slovo, na slovo i brojne druge. Neverovatno je kako pola veka kasnije nismo u stanju da stvorimo novi format emisije poput Muzičkog tobogana, već je bezmalo čitav prostor muzičke industrije namenjene deci prepušten „Aj-Di-Džej-kidsu“, šarenom ali i prilično agresivnom kanalu koji inače pripada istoimenoj franšizi medijskih trovača srpske omladine.
Baš tu i nalazim poentu – kako je početkom 1980-ih pod palicom veštog i talentovanog Timoti Džon Bajforda nastala sasvim prikladna emisija, kao kolaž zanimljivih priloga iz svih delova šestočlane (kon)federacije. Kako se navodi u najavi, „serija je namenjena deci, sa namerom da im nenametljivo i zabavno – kroz pesmu, vic ili skeč objasni neke osnovne pojmove o životu i odnosima u svetu koji ih okružuje. Deca kroz seriju uče o brojevima, kako se gleda na sat, kako se crtaju životinje…“ – i još mnogo toga.
A........