Kako je rat Rusije i Japana oblikovao XX vek |
Krajem 19. veka u severoistočnoj Aziji sve bliže otvorenom oružanom sukobu hitali su Japansko i Rusko carstvo. Nakon pobede u Prvom sino-japanskom ratu 1895. godine, Zemlja izlazećeg sunca je od posrnule kineske dinastije Ćing preotela luku Lušun na poluostrvu Liaodong, na Zapadu poznatu kao Port Artur (deo današnjeg Dalijena), i prodrla u južnu Mandžuriju.
Povrh toga, prisvojila je ostrvo Tajvan i praktično preuzela kontrolu nad Korejskim poluostrvom, kraljevinom koja je do tada bila u podređenom, vazalnom položaju u odnosu na dvor u Pekingu.
No, ekspanziju Japana na kinesko kopno i Korejsko poluostrvo političkim pritiscima omela je upravo Rusija, koja je i sama širila teritorije na Dalekom istoku i imala ekonomske, pa i teritorijalne pretenzije prema Mandžuriji i Koreji, usled čega je Japan bio prisiljen da se, osim sa Tajvana, povuče sa osvojenih teritorija.
Nakon gušenja tzv. Bokserskog ustanka, neuspešnog pokušaja kineskih patriota da iz svoje zemlje potisnu omražene strane koloniste, na kojem su se, uz Britance, Francuze i Nemce, 1900. godine angažovali i Japanci i Rusi, na severu Kine, sa važnim uporištem u gradu Harbinu, ostalo je čak oko sto hiljada ruskih vojnika.
Zahvaljujući velikom zajmu koji su dali Pekingu da isplati ratnu odštetu Tokiju za poraz u sino-japanskom ratu, Rusi su od kineskog dvora dobili koncesiju nad poluostrvom Liaodong i lukom Port Artur, koja je za njih bila od vitalnog značaja, budući da se, za razliku od Vladivostoka, uopšte nije ledila.
U Japanu su tu koncesiju, značajno prisustvo ruske armije, kao i postojanje Transsibirske železnice i izgradnju njenog kraka koji je presecao Mandžuriju, protežući se od sibirskog grada Čite na severu do Port Artura na jugu, u 1903. godini videli kao snažnu pretnju ne samo po svoje kolonijalne interese, već i kao odskočnu dasku za moguću buduću agresiju Rusije na sama japanska ostrva.
Otud su u Tokiju odlučili da je oružani sukob, s ciljem potiskivanja ruskih trupa iz Kine i Koreje, neophodan i neizbežan.
U to vreme, smatra se, Rusko carstvo je imalo čak 130, a Japan oko 46 miliona stanovnika. Ta demografska prednost ipak nije do te mere bila izražena u ratu, jer ju je potiralo nekoliko faktora. Jedan vrlo bitan je to da su trećinu populacije Rusije činili muslimani, koji nisu bili regrutovani u vojsku zbog uverenja da bi, zbog etničkih, lingvističkih i religijskih afiniteta prema Turskoj, s kojom je Rusija vekovima vodila ratove, i nedavnih ruskih osvajanja Kavkaza i Centralne Azije, bili nelojalni i skloni bunama.
Dalje, sistem regrutacije u Rusiji omogućavao je poštedu po više osnova, koje su oni imućniji ili sa vezama rutinski koristili, tako da su oni koji bi završili u uniformi kao obični redovi to doživljavali kao nesreću i nepravdu.
Najveći deo sastava ruske vojske bio je nepismen i nedovoljno obučen, a i njegovo prebacivanje na Daleki istok išlo je vrlo teško, budući da je Transsibirska železnica, iako uglavnom izgrađena, u pojedinim deonicama bila vrlo lošeg kvaliteta, te još uvek nije imala obilaznicu oko Bajkalskog jezera, zbog čega je vojska morala da preseda na malobrojne skele ili maršira preko zaleđene površine i onda se na drugoj obali ponovo ukrcava u vagone. To ne samo što je usporavalo transport ljudstva, nego je i ograničavalo količinu artiljerije koja je mogla da se uputi u Mandžuriju i Koreju.
Japanci su imali nekoliko prednosti, kao što su geografska blizina ratištu, mada je situaciju otežavalo to što ih je od njega odvajalo nešto mora, veća pismenost i bolja obučenost regruta i profesionalnog vojnog kadra.
I mada su na papiru Rusi imali nešto više ratnih brodova od Japana, oni su bili raštrkani između Baltika, Crnog mora i Tihog okeana, dok su sva japanska plovila bila skoncentrisana na malom prostoru i, što je vrlo bitno, u tehnološkom i logističkom pogledu bila modernija i........