We use cookies to provide some features and experiences in QOSHE

More information  .  Close
Aa Aa Aa
- A +

Užas, užas

4 3 23
25.10.2018

Isak Babelj posle hapšenja 1939, foto: Wikipedia

Povodom ponovljenih izdanja knjiga Isaaca Babela: 1. „The essential fictions / Izabrana proza”, izbor i prevod Val Vinokur, Northwestern University Press, 2017; 2. „Red cavalry / Crvena konjica”, prevod Boris Dralyuk, London: Pushkin Press, 2015; 3. „Odessa stories / Odeske priče”, prevod Boris Dralyuk, London: Pushkin Press, 2016.

Sedamnaestog januara 1940. Staljin je potvrdio presude za 346 istaknutih građana, uključujući pozorišnog reditelja Vsevoloda Mejerholda, bivšeg šefa NKVD-a Nikolaja Ježova i pisca Isaka Babelja. Svi su streljani. Babelj je uhapšen noću, 15. maja 1939. i pritom je navodno rekao oficiru NKVD-a: „Ovih dana nešto slabo spavate“.

Gorak smisao za humor bio je Babeljev zaštitni znak. Tako nam u svojoj poznatoj zbirci priča „Crvena konjica“ prikazuje sovjetsku invaziju Poljske 1920, gde je kao ratni dopisnik bio dodeljen jednom kozačkom puku. Lajonel Triling, koji je otkrio Babelja engleskoj publici, prepoznao je ove priče kao remek-djelo sovjetske književnosti.1 Triling je voleo i Babeljeve „Odeske priče“, tragikomičan portret velike jevrejske zajednice u Odesi, sa svojim rabinama, senzitivnim dječacima-školarcima i gangsterom čiji lik je građen na granici između epskog junaka i uličnog prevaranta.

Kako je mladić „s naočarima na nosu i jeseni u svom srcu“, kako se sam opisuje u jednoj priči, završio u kozačkoj pukovniji poznatoj po svojoj ekstremnoj brutalnosti, nasilnoj muškosti i mržnji prema Jevrejima? Rođen 1894. u jevrejskoj porodici koja je pripadala srednjoj klasi i prošavši tradicionalno jevrejsko obrazovanje, Babelj je duboko uronio u poliglotsku, multikulturalnu zajednicu Odese, gdje je tečno progovorio hebrejski, jidiš, francuski i ruski. U jednoj od svojih priča opisao je kako su odeski Jevreji bili opsjednuti željom da im sinovi postanu veliki violinisti poput Miše Elmana ili Jaše Hefeca. Ali Babelj je ispod nota skrivao Turgenjeva i od malena voleo klasičnu rusku književnost.

Pod uticajem Mopasana svoje prve priče napisao je na francuskom, ali kako se sam prisjeća u autobiografskoj priči „Moj prvi honorar“ oduvek je znao da je „besmisleno pisati lošije od Lava Tolstoja“. Kod Tolstoja, rekao je u jednom intervju, „električni naboj prolazi iz zemlje kroz ruke direktno na papir, bez izolacije, nemilosrdno skidajući sve vanjske omotače do gole istine… transparentne i predivne u isto vrijeme“.

U priči „Djetinjstvo. Kod bake“ mladi Babelj uči da posmatra sve oko sebe: ulice, prozore, kamenje „na poseban način… i bio sam posve siguran da u njima mogu da vidim ono što je najvažnije, misteriozno, ono što mi odrasli nazivamo suštinom stvari“. U svom djedu tako je otkrio čovjeka „kojim je upravljala nezasita potraga za znanjem i životom“. Njegova baka mu je rekla da ne vjeruje nikome, nego da sam stekne sva ljudska znanja. „Moraš znati sve“, zahtijevala je i s tim je riječima odredila „moju sudbinu, a taj svečani dogovor s njom čvrsto i zauvijek pritisnuo je moja slabašna ramena“. Ta sudbina „ruskog književnog Mesije dugo je i uzalud čekala na njega“.

Biti u stanju vidjeti suštinu stvari zahtijeva iskustvo. U jednoj autobiografskoj priči, urednik kori Babelja zbog toga što ne poznaje prirodu: „I ti se usuđuješ da pišeš! Osoba koja ne živi u prirodi, kao što kamen ili životinja živi u prirodi, nikad neće napisati dva vrijedna reda u svom životu“. Ali ljudska su bića, u svoj svojoj ljepoti i gnusnosti, bila ono što je najviše želio upoznati. Godine 1915. preselio se u Petrograd i napisao neke od priča koje su zadivile Maksima Gorkog; objavljivao ih je u svojim novinama „Novi život“ sve dok nisu bile zabranjene. Babelj se sjećao da ga je Gorki savjetovao da ode u svijet i stekne prava iskustva. Tokom sljedećih nekoliko godina, Babelj je služio kao vojnik na rumunskom frontu i možda je čak i radio za novoosnovanu tajnu policiju Čeku, prije nego što je postao ratni dopisnik.

***

Teško da ima grotesknijeg sparivanja od osjetljivog jevrejskog intelektualca i brutalnog kozačkog puka. Za Trilinga ovaj kontrast predstavlja centralnu temu Crvene konjice. Ali tu se dešava i nešto drugo. Autor prilazi svijetu kao antropolog, nepristrasni posmatrač koji prikuplja podatke o čudnim običajima Kozaka, Jevreja, Poljaka, sveštenika, hasidskih rabina, prostitutki i raznih izvršitelja i žrtava ekstremnog nasilja. Posmatrajući svoje reakcije spolja ili se dovodeći u opasne situacije kako bi posmatrao svoje vlastite emocije, on se prema sebi odnosi kao prema samo još jednom primjeru ljudske situacije. U svojoj priči „Moj prvi gusan“ on preispituje vlastiti ukus za nasilje i njegovu intimnu vezu sa seksualnošću.

U svojim memoarima „Nada protiv nade“ Nadežda........

© Peščanik