We use cookies to provide some features and experiences in QOSHE

More information  .  Close
Aa Aa Aa
- A +

Budućnost naše prošlosti: 150 godina kamata na Kapital

2 0 0
12.01.2018

Rukopis Kapitala

Kada je u rujnu 1867. godine hamburška izdavačka kuća Otto Meissner objavila prvo izdanje prvoga toma glavnog djela Karla Marxa, pod naslovom „Kapital – kritika političke ekonomije”, malo što je ukazivalo na kasnije značenje te knjige. Glomazan tekst, težak za čitanje, mješavina filozofijskoga, ekonomijskog, historicističkog, ali i propagandističkog pripovijedanja predstavljala je pravi izazov za (ponekog) čitatelja, kako sadržajno, tako i stilski. Toga je bio svjestan i sam autor, koji na njemačkome području u to doba nije bio naročito poznat u intelektualnim krugovima – za koje je ovakva knjiga jedino mogla imati smisla. Već u predgovoru Marx (tipično: poučno) upozorava čitatelja: „Svaki početak je težak”, dok njegova supruga Jenny jednome prijatelju, socijalistu, preporučuje da „dijalektičke specifičnosti prvih odlomaka” jednostavno preskoči. Nije stoga čudno da je prvo izdanje, objavljeno u tisuću primjeraka, prodavano godinama.

Ipak, 150 godina kasnije „Kapital” – čiji je drugi i treći tom objavljen tek nakon autorove smrti – jedna je od najutjecajnijih knjiga moderne intelektualne historije, iako se i dalje čini očitim da ju nije pročitala značajna većina onih koji se na nju pozivaju. Na vrhuncu socijalističkoga i komunističkog pokreta, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, vlade čak šezdeset država svijeta pozivale su se na učenje Karla Marxa; za dvije trećine svjetskog stanovništva „Kapital” je imao službeni status gotovo svete knjige.

No, „Kapital“ nije postao povijesno relevantnim štivom, nije poticao na revoluciju – nije uostalom, u tu svrhu ni bio pisan. Komunistička je ideologija u raznim sredinama i razdobljima svejedno smatrala svojom obvezom naglašavati vlastitu utemeljenost u toj knjizi. Odjeci su ovoga manipuliranja Marxovom bibliografijom nadživjeli čak i sustave koji su se kitili komunističkim ideologijskim obrascima – pokazujući da je Althusser itekako bio u pravu tvrdeći da „ideologija ima materijalnu egzistenciju“ („Lénine et la philosophie“), pa ideologijski aparat države djeluje i kada je (jedne verzije) same države nestalo. Danas i ovdje, paradigmatički: „Jugoslavenski socijalizam, uz sva zastranjenja, u svojem temelju ima marksističku misao i ovu temeljnu Knjigu“ (Katarina Peović Vuković, „Što nama znači Marxov Kapital danas?“, „Radnička fronta“).

Vjerojatno ni sam Kardelj takvo što ne bi tvrdio (a svakako to nije činio u vrijeme kada je bio ovlašteni Kerber jugoslavenske ideologije), jer je „Knjiga“ (kako to – doslovce bogobojazno – piše „suvremena“ autorica, koja je s lakoćom preskočila tolike Marxove napomene o kritičnosti) od samih početaka predstavljala odveć intelektualističku verziju komunističke ideologije, posebice s obzirom na svakidašnje potrebe svjetonazorske reprodukcije.

Važnije je, međutim, upozoriti na sadržajni aspekt; na djelu je bila, kako je već davno mjerodavno rečeno: „Una rivoluzione contro il ‘Capitale’“. I ništa više (ali, svakako, manje). Zato je zbilja začudno to što i danas još uspijevaju – sa svečarskim apetitom, dapače – spektakularno promašiti nešto što je Gramsci pojmio već o Badnjaku 1917. (u članku objavljenome u socijalističkome glasniku „Avanti!“) – da je, naime, boljševička revolucija „utemeljena više na ideologiji no na zbiljskim zbivanjima…to je revolucija protiv Marxova ‘Kapitala’. U Rusiji je Marxov ‘Kapital’ bio knjiga buržoazije više nego knjiga proletarijata“. A jugoslavenska je verzija te revolucije (točnije: poretka koji je potom uspostavljen) bila (vjerojatno: srećom) još za korak manje bliska Marxovu konceptu od Lenjinove verzije (u decenijama mjerodavnoj Staljinovoj redakciji), “zastranjenjima” unatoč – ili baš zbog njih (usporedi Vazdazeleni listopad…).

„Kapital“ je – i sudbinom, ali, u osnovi i autorovom intencijom – (p)ostao teorijskom inačicom revolucionarne nakane, pokušajem da se intelektualno zadobije relevantna pozicija na tržištu svjetonazora s višim apstraktivnim ambicijama. Ako je Marx (neposredno) i utjecao na dvadesetostoljetne revolucije, bilo je to posredstvom „Komunističkoga manifesta“ (a i to djelomice) – „Kapital“ je razmjerno brzo zadobio funkciju (u nekim razdobljima i privilegiranoga) alata u radionicama intelektualnog pogona.

Tu bi funkciju i revolucionarna i ideologijska svijest označila, dakako, kao „puku“. No, moguće je da je – dugoročno i dubinski – „Kapital“ bio djelovanjem značajniji od sažetaka koje je Marx u međuvremenu i kasnije objavljivao (od „Najamnoga rada i kapitala“ do „Kritike Gothskoga programa“). Čini se očitim da je baš „Kapital“ doveo ljevicu (s više-manje revolucionarnim ambicijama) do statusa intelektualne univerzitetske, bibliografijske, znanstvene činjenice. Na djelu........

© Peščanik