We use cookies to provide some features and experiences in QOSHE

More information  .  Close
Aa Aa Aa
- A +

Tragične sudbine Davida Dragičevića i Dženana Memića, odnosno borba za pravdu njihovih porodica, a naročito očeva, ujedinili su javnost u BiH

5 0 4
07.11.2018

Ima ljudi koji za svoje neuspjehe krive nesretan splet okolnosti. Pa misle da su se samo rodili negdje drugdje, da su im roditelji bili bogatiji ili barem da su desetak centimetara viši – gdje bi im bio kraj. Franjo Tuđman je, recimo, u jednom intervjuu ustvrdio kako bi, po svoj prilici, samo da nije Hrvat, dobio Nobelovu nagradu za književnost. S jedne strane, takvim se tvrdnjama lako podsmijevati, ali s druge strane, nije zgoreg ni koncentrisati se na zrno istine ispod gomile ojađenosti. U trenutku dok čitate ovaj tekst, ove konkretne minute, recimo, kao i svake druge, u svijetu se rodi, po pedantnim statističarima, oko dvije stotine i pedeset novorođenčadi, što će reći oko četiri svake sekunde. Hipotetski uzevši, ako se u jednoj istoj sekundi rodi po beba u Švedskoj, Kazahstanu, Nigeriji i u Australiji, ključni faktor u predviđanju njene budućnosti: od projektovanog životnog vijeka do plate koju će da zarađuje u odraslom dobu jest upravo mjesto rođenja. Fizički izgled, kvocijent inteligencije i druge stvari statistički su manje važne.

Daleko od toga, dakle, da su vanjske okolnosti nebitne. Evo, recimo, kad čovjek čita o unutrašnjopolitičkoj situaciji u Jugoslaviji 1971. godine, jasno mu je da su međunacionalne tenzije i tada bile jake. Međutim, Tito je bio živ, Berlinski........

© Oslobođenje