We use cookies to provide some features and experiences in QOSHE

More information  .  Close
Aa Aa Aa
- A +

Što je više agit-propovskih obećanja, bježanija iz zemlje evidentno je sve masovnija

3 1 11
21.09.2018

Sudeći po reagovanjima koja su do mene doprla, uključujući i podatak da su je prenijeli mnogi portali, moja kolumna “Zašto pišem i drugi jadi”, objavljena prošlog četvrtka u Oslobođenju, izazvala je neuobičajene emocije među čitaocima. Kod jednih sjetu, a kod drugih zlurado zadovoljstvo. Prvi ne mogu da zamisle da me četvrtkom više neće biti u ovom listu, a drugima je kolumna pod navedenim naslovom donijela veliko olakšanje. Naime, svi čitaoci su je shvatili kao da je to moj oproštaj od ovog posla. Međutim, i sjeta mojih mnogobrojnih fanova i zlurado zadovoljstvo onih koji me preziru, mahom neizlječivih srpskih nacionalista, bili su preuranjeni. Čim je tog jutra pročitao novine, moj stari kolega i drug Emir Habul nazvao me je i upitao: “Je li ovo oproštajna? Nekako sve vuče na to.” Umjesto odgovora, podsjetio sam ga na poznatu izreku iz beogradskog žargona: “Mož’ da bidne, al’ ne mora da znači”.

Ali, da pređemo na važniju temu. U Sarajevu je ovog ljeta, u poznim godinama, umro građanin V. Starija sarajevska raja poznavala ga je kao Krizu. V. je bio krupan, snažno građen čovjek, guste smeđe kose. U mladosti se bavio boksom, imao je velike šake i uvijek je išao uspravan i sporo, ličeći na spomenik koji se kreće. Nikada nije imao dovoljno novaca, pa kad bi ga neko od prijatelja ili poznanika upitao kako je, on bi odgovorio: “Kriza, jarane!” Tako je dobio nadimak. A kad bi u kafani plaćao svoje piće, skupljao bi po džepovima sitniš i promrmljao: “Kriza! Bog mi je danas okrenuo leđa”. Upoznali smo se prije petnaestak........

© Oslobođenje