Količina razaranja koju vidimo u danima iza nas, žestina sa kojom se u proces uništenja Gaze krenulo, brutalna globalna polarizacija i neosjetljivost na činjenicu stravičnih degradacija života, čini osjećanje svijeta i postojanja krajnje zastrašujućim i sumanutim. Kao da čovječanstvo nikada ništa nije naučilo iz svoje prošlosti, kao da patnja nije stvarnost na mnogim meridijanima, iznova se raskopalo jedno tragično žarište, prepuno kontradikcija i višedecenijskih proljevanja krvi. Koliko god se nastojalo razumom obujmiti ono što se događa palestinskom narodu, te koliko god pokušavali naći racionalan i objektivan stav u sagledavanju zamršenosti situacije na Bliskom istoku, nemoguće je ne osjetiti koliko je svaki vid želje da se traži kakav-takav kompromis o mirnoj koegzistenciji ustuknuo pred paklenim željama za uništenjem. I ništa u tim okvirima, kako se sada čini, neće zaustaviti ubilačku mašineriju rata. Ko je, zapravo, taj koji treba da pomogne, koje su to sile koje treba da zaustave sistematsko brisanje cijelog jednog naroda? Ako pogledamo samo nemoć sa kojom se Ujedinjene nacije nose sa aktuelnom situacijom, ako vidimo svu tu birokratsku zmiju koja se migolji od deklaracije do deklaracije dok ginu ljudi, dok im se urušavaju životi, nestaju porodice, biće nam posve jasno da u monstruoznoj stvarnosti naše civilizacije nema, zapravo, nikakve suštinske empatije i solidarnosti.

Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:

Drugim riječima, doima se sada da su svi koncepti zaštite, pomoći ugroženima i zaustavljanja sukoba, koje poznajemo od Drugog svjetskog rata, potpuno pali u vodu. Bez obzira na sve konvencije, opjevana ljudska prava, demokratiju i ine joj produkte, činjenica da mi cupkamo na društvenim mrežama, dok se pred našim očima zločin pretvara u jedini način rješavanja sporova među narodima, porazna je i nehumana. Svi smo, jednom riječju, pasivni posmatrači brisanja cijele jedne zajednice sa mape postojanja. Ta mogućnost da rat posmatramo, doslovno, uživo, dok je on daleko od nas, na izvjestan način je pervertirana slika onoga što, zapravo, jeste suština nama poznatog načina života. To ne znači da na bilo koji način o svemu što se događa treba zašutjeti, da ne bi trebalo dizati svoj glas protiv nepravde, biti na strani onih koji su nemoćni i čija je egzistencija dovedena do krajnjih granica podnošenja, ali bez obzira na to, utisak koji ostavlja ta virtuelna nemoć duboko je uznemirujuća. Tek na tim poljima mi vidimo koliko zapravo malo možemo, koliko smo stvarno daleko od neke mogućnosti da reagujemo, da se pitamo, da se dignemo i suprotstavimo demonima rata. Dakle, dato nam je, navodno, da znamo šta se događa, bombardovani smo informacijama, svuda oko nas su vijesti i izvještaji iz rata, a, zapravo, daleko smo od bilo kakvog znanja i instrumenata kojima možemo nešto promijeniti.

Uhvaćeni u mreže, u te tampon-zone svake akcije i promjene, nama preostaje jedino da se u svojoj nesvijesti pridružujemo kolektivnim povicima koji odlaze u ništa. Sveprisutna buka kao da još dodatno doprinosi užasavajućim scenama smrti, u njoj kao da se gubi ona sržna istina da nema tog rata i te ideologije koji opravdavaju i jednog ubijenog čovjeka. Da bi se iskoračilo, da bi se došlo do boljeg sutra, ma kakvo ono bilo, mi moramo vratiti osjećaj neprikosnovenosti ljudskog života kao jedinu stvarnu kategoriju relevantnosti. Sve van toga, svako insistiranje na ratu i ubijanju, na poništavanju prava na život, vodi nas još niže niz liticu propadanja. Šta na koncu mi, koji smo danas i ovdje u ovoj zemlji, možemo uraditi u tom smislu? Ne dijeliti se, ne zauzimati strane, ne beskrajno trovati javni prostor sukobljavanjem oko svake globalne teme, ne tražiti u tuđim nesrećama razloge da dokazujemo svoje stavove i potičemo mehanizme naših zavađanja. Ono što se sada dešava u Gazi, treba da nam bude nauk i lekcija, alarm koji poziva na oprez, na strpljivost, na odustajanje od potpirivanja međuetničkih tenzija. Jedino je to vrijedno truda, i jedino na taj način doprinosimo u kolektivnom ljudskom nastojanju da se ratu suprotstavi. Da budem još jasniji, po svaku cijenu moramo osujetiti svaki poziv na nasilje, stati ukraj svakoj želji da nas se sada iznova uvuče u premetačine i manipulaciju emocijama devedesetih. Mir nema alternativu, i kakav god da jeste naš postratni život, on je ipak život u miru. I nikome ne smijemo dozvoliti pravo da tu činjenicu narušava. Ako vam nije jasno šta je rat, vratite se još jednom iznova na izvještaje iz Gaze. Sve će vam se samo kazati.

QOSHE - Svijet bez suštinske empatije - Đorđe Krajišnik
menu_open
Columnists Actual . Favourites . Archive
We use cookies to provide some features and experiences in QOSHE

More information  .  Close
Aa Aa Aa
- A +

Svijet bez suštinske empatije

10 6
03.11.2023

Količina razaranja koju vidimo u danima iza nas, žestina sa kojom se u proces uništenja Gaze krenulo, brutalna globalna polarizacija i neosjetljivost na činjenicu stravičnih degradacija života, čini osjećanje svijeta i postojanja krajnje zastrašujućim i sumanutim. Kao da čovječanstvo nikada ništa nije naučilo iz svoje prošlosti, kao da patnja nije stvarnost na mnogim meridijanima, iznova se raskopalo jedno tragično žarište, prepuno kontradikcija i višedecenijskih proljevanja krvi. Koliko god se nastojalo razumom obujmiti ono što se događa palestinskom narodu, te koliko god pokušavali naći racionalan i objektivan stav u sagledavanju zamršenosti situacije na Bliskom istoku, nemoguće je ne osjetiti koliko je svaki vid želje da se traži kakav-takav kompromis o mirnoj koegzistenciji ustuknuo pred paklenim željama za uništenjem. I ništa u tim okvirima, kako se sada čini, neće zaustaviti ubilačku mašineriju rata. Ko je, zapravo, taj koji treba da pomogne, koje su to sile koje treba da zaustave sistematsko brisanje cijelog jednog naroda? Ako pogledamo samo nemoć sa kojom se Ujedinjene nacije nose sa aktuelnom situacijom,........

© Oslobođenje


Get it on Google Play