Vozeći se u berlinskom metrou 2017. godine, ostao sam na čudan način sretan kada sam na ekranu unutar vozila vidio vijest, neku vrstu podsjećanja tipa “dogodilo se na današnji dan”, o 29. novembru, jugoslovenskom Danu republike, godišnjici kada je osnovana avnojevska Jugoslavija. U toj situaciji obradovanja i topline koja me u tuđini zadesila razmišljao sam kako je zapravo i sam odjek onoga što je Jugoslavija bila u svojem trajanju nepunih pola vijeka na svim nivoima dalekosežniji od svega onoga što mi u trideset godina svojih demokratija baštinimo kao rascjepkane, navodno suverene, državice nastale na zgarištu te zemlje. Nema potrebe uopšte ići u pravcu bilo kakvih apologetsko-nostalgičnih diskursa da bi se to vidjelo i razumjelo. Samo ovlašno osvrtanje ka svim onim društveno-kulturnim dostignućima koja su bila ostvarena u Jugoslaviji pokazuje nam jasno gdje smo mi suštinski danas u odnosu na to. Stepen naše nezavisnosti, sposobnosti da se na bilo koji način nametnemo kao bilo kakav samostalni faktor u svijetu, naše savijanje pod neokolonijalnim i protektoratskim upravama, pokazuje nam da smo u svakoj tački našeg postojanja u dubokom zaostajanju i nesnađenosti. Odsustvo svakog jasnog sistema vrijednosti, kao i usmjerenja koje nudi bar utopijsku viziju neke sanjane budućnosti, dovelo nas je u stanje opšteg beznađa, iz kojeg se pred nama ne nazire ni zraka neke sigurnosti, utemeljenja i mogućnosti da se dosegne život primjeren čovjeku. Neko bi se mogao zapitati a kome trebaju utopije, ali bez njih, bez mogućnosti da se sanja, jedino što preostaje jeste tmurno tavorenje u osjećaju vječite uskraćenosti i osujećenosti. U okvirima zajednica koje ulažu u svoje postojanje, na principu neke ravnopravne raspodjele može se dosezati više i prelaziti granice svojih mogućnosti. Iz tih razloga mi i danas na svim nivoima našeg postojanja počivamo na onome što jeste izgrađeno i izboreno u okvirima jugoslovenskog zajedništva.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
U minulih gotovo trideset godina, u vremenu ovog našeg poraća, mi smo kao društva učinili sve što je moguće kako bismo one ratom pokidane veze učinili što nemogućnijim i što neprirodnijim. Drugim riječima, opšta razgradnja onih prirodnih veza, saradnje i premrežavanja odražava se na svim poljima mogućih susreta i saradnji nekad bratskih naroda. Umjesto ostvarivanja neposrednog kontakta, učestvovanja u razmjeni ideja, iskustava i stvaranju jednog zdravog, civiliziranog okvira za život, jugoslovenski narodi su uglavnom pristali na porazna nacionalistička usitnjavanja i sudare. Danas stoga živimo stvarnost koja je kontaminirana do svoje srži narcizmima malih razlika, medijski ratovi, praćeni društvenomrežnim histerijama, permanentno stvaraju dojam zaraćenosti, udaljenosti i nemogućnosti približavanja. Pod krinkom manipulacije da je sve ono što je ljude upućivalo jedne na druge bilo laž i obmana događaju se velike pljačke i rasprodaje onoga što je radom svih jugoslovenskih naroda i građana stečeno i izgrađeno. Otuda se jasno vidi da je raspad Jugoslavije suštinski pogodovao samo onima koji su u njenom raskrčmljavanju vidjeli priliku da ostvare privatna carstva na plećima osiromašenih ljudi. Ratovi su se navodno vodili kako bi se sačuvale teritorije i ljudi, da bismo u poraću doživjeli da ljudi bestraga odlaze u nemogućnosti da i dalje učestvuju u šizofrenim etnonacionalnim igrokazima, a zajedničke teritorije i resursi bivaju rasprodavani zarad koristi sve bogatijih pojedinaca. Onih koji su na razvalinama propale države svoje gramzive i pohlepne pipke premrežili svuda.
Sa druge strane, ta vijest iz berlinskog podzemlja podsjetila me je i na to kako zapravo drugi pamte ono što je ovaj prostor bio, dok mi u svojoj razjedinjenosti i zavađenosti nastojimo svaki dan, na svakom koraku dokinuti još ponešto što je preostalo iz tog kako-tako bezbrižnog razdoblja jugoslovenskih naroda. Danas, osamdeset godina poslije, sa svim iskustvima i nedaćama, nama preostaje da se sjećamo, ali sjećanje ne smije biti zarobljeno u prostore pukih podsjećanja i komemoriranja. To sjećanje mora biti aktivan proces mišljenja i propitivanja. Doima se sada važnije nego ikada postaviti ozbiljna pitanja šta nama Jugoslavija jeste bila, šta jeste i šta može biti. Nedvojbeno je da nema povratka u prošlost, taj brod ne postoji, ali je jednako tako nesumnjivo da iz te prošlosti možemo mnogo toga naučiti, da ona može biti dokaz da nismo ni iz čega nastali, da nešto prije nas postoji i moglo je postojati na znatno humanijim osnovama. Na nama je, na koncu, da li sa tim saznanjima imamo snage nešto uraditi i mijenjati danas ovaj naš svijet. Možda ne moramo poput partizana, bar ne još uvijek, gerilski i sa puškom, međutim, postoje mnogi drugi načini kojima se mnogo toga može i mora mijenjati.
Sjećaš li se Jugoslavije?
8
0
01.12.2023
Vozeći se u berlinskom metrou 2017. godine, ostao sam na čudan način sretan kada sam na ekranu unutar vozila vidio vijest, neku vrstu podsjećanja tipa “dogodilo se na današnji dan”, o 29. novembru, jugoslovenskom Danu republike, godišnjici kada je osnovana avnojevska Jugoslavija. U toj situaciji obradovanja i topline koja me u tuđini zadesila razmišljao sam kako je zapravo i sam odjek onoga što je Jugoslavija bila u svojem trajanju nepunih pola vijeka na svim nivoima dalekosežniji od svega onoga što mi u trideset godina svojih demokratija baštinimo kao rascjepkane, navodno suverene, državice nastale na zgarištu te zemlje. Nema potrebe uopšte ići u pravcu bilo kakvih apologetsko-nostalgičnih diskursa da bi se to vidjelo i razumjelo. Samo ovlašno osvrtanje ka svim onim društveno-kulturnim dostignućima koja su bila ostvarena u Jugoslaviji pokazuje nam jasno gdje smo mi suštinski danas u odnosu na to. Stepen naše nezavisnosti, sposobnosti da se na bilo koji način nametnemo kao bilo kakav samostalni faktor u svijetu, naše savijanje pod neokolonijalnim i protektoratskim upravama, pokazuje nam da smo u svakoj tački našeg postojanja u dubokom zaostajanju i nesnađenosti. Odsustvo svakog jasnog........
© Oslobođenje
visit website
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Belen Fernandez
Andrew Mitrovica
Mort Laitner
Rami G Khouri
Ali Fathollah-Nejad
Nikkei Editorial
